Stradanje srpskog naroda u 20. i 21. veku

U subotu, 13. aprila 2013. godine u Insbruku je u organizaciji Srpske pravoslavne omladine Insbruk – SPO(J)I održano predavanje na nemačkom o stradanju srpskog naroda u 20. i 21. veku.

Predavači su bili magistar Mira Jovanović-Ratković iz Ciriha, koja je ispričala priču o austrijanki Diani Budisavljević (devojački Obekser), koja je za vreme Drugog svetskog rata spasila oko 12.000 srpske dece iz ustaških logora smrti, kao i Mirel Kisić, član Upravnog odbora Organizacije srpskih studenata u Švajcarskoj, koji je pričao o svojim humanitarnim putovanjima na Kosovu i Metohiji.

Predavačko veče je otvoreno od strane Vladimira Vlajića, predsednika i jednog od osnivača Omladinske organizacije SPO(J)I koji je objasnio da je tema predavanja izabrana svesno, jer se u Tirolu, Austriji i uopšte u zapadnoj Evropi ne može čuti skoro ništa o tragičnoj istoriji srpskog naroda, pre svega ne kada je reč o Srbima na Kosmetu, ali i prećutana priča o heroini Diani Budisavljević nije se čula do pre par godina.

Posle samog otvaranja, svoja kratka izlaganja su održali član Gradskog veća grada Insbruka, magistar Gerhard Fric, kao i članica Gradske skupštine grada Insbruka, gospođa Sofia Rajseker, koji su svima izrazili svoju radost povodom dolaska na predavačko veče i naglasili, da Diana Budisavljević od grada Insbruka sigurno neće biti zaboravljena i da se već uveliko radi na tome, kako bi ta heroina dobila pristojan spomenik u njenom rodnom gradu Insbruku.

Zatim je počeo prvi deo predavanja tokom kojeg je magistarka Mira Jovanović-Ratković predstavila priču o Diani Budisavljević, koja je rođena 15. januara 1891. godine u Insbruku gde je i završila školovanje za medicinsku sestru. U tom periodu je upoznala doktora Julija Budisavljevića, pravoslavnog Srbina, za kojeg se 1917. godine udala. 1919. godine se sele za Zagreb u današnju Hrvatsku, gde je dr Budisavljević radio na Medicinskom univerzitetu. Imali su dve ćerke, Jelku i Ilse.

Za vreme Drugog svetskog rata Diana Budisavljević je između 1941. i 1945. godine spasila više od 12.000 srpske dece iz ustaških logora smrti u tadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH).

Tek 2003. godine je izdat njen dnevnik na hrvatskom, u kojem je beležila zbivanja tokom Drugog svetskog rata, a nemački original se još uvek nalazi kod njene unuke Silvije Sabo u Zagrebu.

Diana Budisavljević se 1972. godine zajedno sa svojim mužem vraća u Insbruk, gde je živela do njene smrti 1978. Sahranjena je na zapadnom groblju u Insbruku ispod svoda sa brojem 48.

Diana Budisavljević je između 2010. i 2012. godine posthumno odlikovana od Srpske pravoslavne crkve, predsednika Srbije, kao i od njenog rodnog grada Insbruka. U tom periodu su po njoj imenovane ulice u Zagrebu, Kozarskoj Dubici i Beogradu, dok je u Banja Luci pokrenuta peticija za imenovanje jedne ulice po njoj.

Na samom kraju svog izlaganja mr Mira Jovanović-Ratković je naglasila da se nada da će po Diani Budisavljević uskoro i u Insbruku biti imenovan trg ili ulica, što je ostavilo utisak i na prisutne predstavnike grada Insbruka.

Drugi deo predavačke večeri je pripao Mirelu Kisiću iz Ciriha, koji je izveštavao o svojim humanitarnim putovanjima na Kosovu i Metohiji i teškom životu Srba južno od Ibra. Predstavio je nevladinu organizaciju „Majka devet Jugovića“ koja je osnovana 2000. godine na Kosmetu sa ciljem da sa Narodnim kuhinjama pomogne preostalim Srbima, mada postoje i nekoliko albanskih porodica, koje takođe dolaze po obrok.

Te srpske porodice južno od Ibra su izolovane i ako bi imale novca, ne bi mogle da idu u kupovinu, jer je veoma opasno. Zato su zavisne od Narodnih kuhinja, koje dnevno prehrane preko 2.000 ljudi.

U martu 2012. bio je i u Prištini, gde je pričao samo nemački ili engleski iz straha od napada albanske većine i zato jer je lakše i sigurnije, kada tamo prikrije svoj srpski identitet.

Tokom njegovog izlaganja je pokazivao mnoge slike sa njegovih putovanja na Kosmet, između ostalog slike Vlade, koji je ostao sam na Kosmetu, jer nije hteo da napusti svoje ognjište, dok je njegova porodica izbegla u centralnu Srbiju, posle rata 1999. godine. Vlado, koji živi 11 godina bez struje, poseduje samo jedan šporet na drva i njegove koze. Kada je Mirel bio kod njega u poseti, pitao ga je da li može da mu donese petarde, da bi se noću branio od vukova, koji napadaju njegove koze.

Takođe je pričao o svojoj poseti Manastiru Gračanica, gde je kako kaže ranije bilo kritično, jer je često pucano na Srbe iz prolazećih auta.

Svi posetioci predavanja mogli su da vide i sliku baba Ratke, koja takođe nije htela da napusti južnu srpsku pokrajinu Kosovo i Metohiju, iako je u ratu izgubila dva sina i muža. Videle su se takođe i slike iz Gnjilana, gde je pre živelo oko 15.000 Srba, dok ih je danas ostalo svega 17. Mirel je dodao, da se na svojim putovanjima kroz Kosmet nikako ne može osećati kao turista, već uvek kao Srbin, što je propraćeno burnim aplauzom svih prisutnih.

On je pokazao i sliku školske učionice u Cernici, gde je pre Martovskog pogroma u martu 2004. godine bilo 100 srpske dece – danas ih je ostalo svega 8. Takođe je predstavljena i mala Milica iz Prizrena, jedino srpsko dete u tom gradu o kojoj brine Albanac Adam, koji je prešao u Pravoslavlje.

Nažalost se na Kosovu i Metohiji često dešava da Albanci kradu stoku od Srba ili pale srpske šume i imanja, kako bi ih zastrašili. Posle takvih nedela, mnogi Srbi se obrate Kosovskoj policiji, ali ostaju bez podrške i bez izveštaja o takvim zločinima.

Srpska pravoslavna omladina Insbruk – SPO(J)I se još jednom zahvaljuje svim prijateljima, podržavaocima i gostima, koji su svojim dolaskom uveličali ovo veoma emocionalno predavačko veče i koji su svi zajedno doprineli da se posle samog predavanja sakupi dobrovoljni prilog za srpske porodice na Kosovu i Metohiji.

Check Also

Gujon: Za Srbe u regionu 1,5 miliona €, širi se mreža škola srpskog

Budžet Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu, za narednu godinu, namenjen Srbima …